MISTERIJI I BIOTEHNOLOGIJE

INDIJANCI

Pleme Mačukanga u Peru-u u velikom prirodnom parku ili području Manu-u .

Utvrđeno je da je u takvom plemenu čovjek:  jedino čovjek, jedino pravi, potpuno uravnoteženi. Zašto? Zato što takvim načinom života ostvaruje do sada najkvalitetniji život mjeren mnogobrojnim različitim pokazateljima i standardima: po balansiranošću, kvaliteti i zadovoljstvu. Mnogi istraživaći, antropolozi, biolozi... koji su se suočili sa konkretnim uvidima u život ljudi spomenutog plemena tvrde: «Imaju najbolji život za življenje koji ljudi imaju prilike iskusiti !» U tom plemenu nema evidentiranog  nijednog oblika kriminala (nikoga se: ne sudi, ne progoni, ne kažnjava u smislu da se događa nešto što općeprihvaćenom plemenskom uređenju i sustavu smeta, što pleme mora sasjeći u korjenu, ne postoji ništa što ih frustrira ili što im  čini tjeskobu, stres, sukobe..., ništa iz područja  kriminaliteta im se ne događa pa ih i ništa ne plaši. Ništa ne ometa njihovu sigurnost...). Nemaju kriminalce! Sve djele, brinu se za sve i svakoga. Pleme svakoga osposobljava za praktičan i potpuno zadovoljavajući život. Nema tu depresije ili nekih psihičkih bolesti. Ljudi iz tog plemena poznaju mnogobrojne tajne o biljkama, kako ih koristiti efikasno u liječenju svih njima poznatih bolesti, pa za lov, kako napraviti uspiješno kontracepcijsko sredstvo ... Znaju mnoge tajne o životinjama, vrhunskoj ekstatičnoj zabavi... u preciznim periodama njihovog godišnjeg kalendara koriste se prirodno izrađenim psihostimulansima koji im efikasno služe za zabave, obrede, grupne razgovore, za ples, za sviranje.... poznaju ključeve kako doći do tajni biljaka i životinja i kristala –stijena... Pomoću „duha“ biljke s kojim razgovaraju, saznavaju kako sve mogu koristiti biljke... Kod tog plemena nema neugodnih overdoziranja, navučenih sociopata o drogama, nema vidljivih oštećenja nastala korištenjem raznih psihostimulansa, svuda se vide i osjećaju: mir, sreća, radost, životno veselje...; ali imaju i ozbiljnost i onu ozbiljnost za potrebe ekstatičnosti, ekstatičnosti koja je prirodnim ciklusima vođena, evocirana, kontrolirana, ekstatičnosti koja ima mnogostrane svrhe.... tu nema bauljanja, bahatog ili arogantnog hedonizma, svuda se osjeća i osjeti pažnja i briga za sve pojedince... imaju poznavanje mnogobrojnih zanata, izrada oruđa i oružja za lov, ribolov, modelarstva....
Duhovni pristup prema svemu je vrhunski razvijen, fanscinantan, nevjerovatan... duhovni pristup je svetost prema svemu...
Ono što su oni stoljećima znali mi tek u zadnjih 5- 10 godina tek otkrivamo i potvrđujemo, svako njihovo mišljenje o učinku biljnih sastojina i različitih načina korištenja i pripravljanja mi modreni ljudi znanstveno tehnološkog doba samo potvrđujemo. Sve više otkrivamo kako mnoge stvari znaju bolje nego suvremeni farmakolozi, biolozi, botaničari, fiziolozi... Najnovija istraživanja američkih i francuskih farmakologa potvrđuju s čuđenjem rezultate mnogobrojnih sprovedenih opita i učinkovitost biljnih sastojina istih.

Npr. : iz jedne biljke, tj. njenog korijena vade sastojak, koji zatim bacaju u riječnu vodu, sastojak je super otrov za ribe koje ošamuti... Ribe se tako ošamute te omamljene plutaju na samoj površini vode, tako se lako mogu rukama pokupiti... Otrov djeluje samo na škrge i samo se tu zadržava.
Npr. : sjemenke jedne biljke služe da žena kad ih konzumira ne može više zatrudnjeti duže vrijeme.
Npr. : lišće jedne biljke služi kao protu otrov za ugriz točno određene zmije

Gledao sam više dokumentaraca o ovom plemenu.... i mogu reći zajedno sa autorima istih: «Ti ljudi imaju najzdraviji, načistiji, najsvetiji i najekološkiji život (koji je i najsretniji) na
Zemlji od svih drugih nama poznatih žitelja!»
Tu u Manu-u postoje mravi koji kidaju lišće biljaka i odvode ih ispod zemlje za gnojidbu nekih gljiva od kojih se ti mravi hrane.Tko je to mrave podučio? Još nitko ne zna!
Da li i druga bića, kao što su ovi mravi imaju sposobnost da razgovaraju sa duhom gljiva... ili biljaka?
Da li  oni opće ili spajajuli  se s višim i ili različitim strukturama inteligencija? Definitivno nešto saznavaju i udružuju se s drugim svijestima i inteligencijama.... sa entitetima?! Moja iskustva na takvim područjima daju odgovor : DA!
U budućnosti ću pisati o inspiraciji, duhu, ruahu, pneumi, DAHU, kovitlacu, vjetru, dahu koji
dolazi kroz, u i sa, o prani, ki, chi, ka... bioplazmatičnim psihotronskim manifestacijama,
morfogenetskom M polju... itd.
Područje Manu-ua je zaštićeni park, ali pitanje je koliko još?! Dugo je i široko oko 100 km. Ima najviše biljnih i životinjskih vrsta na svijetu kad se uspoređuje sa drugim pojedinačnim regijonalnim područjima. Tamošnji ljudi se igraju sa životinjama u velikoj mjeri, često se kupaju, idu u lov, penju se, skupljaju plodove, love ribu, uzgajaju biljke, prave specijalne muzičke instrumente, rade ono što hoće kad god hoće... bude se kad hoće, nitko im ne mjenja život, nema sresa, strke, institucija, starješina, hijerarhije, novca, ...
Nema bogatih i siromašnih...
Postoji fiziološki put do ranije svijesti, trilijuni uspavanih gena čeka nove i drukčije podražaje, uvjete... to su ekstatični ili i asketski ili i telurgijski putevi, gdje se uči drugčijem pogledu na svijet, gdje se potičete da nađete iskonske, prave, dublje putove do osobne kreativnosti, da li želite živjeti strasno? Dosegnite punu stvaralačku snagu i djelotvornost! Gdje je vaše mjesto u kosmosu, kakvo je ono?

U skladu napisanog razmotrimo slijedeće:
Sredinom prošloga stoljeća SAD otkupljuju od Indijanaca zemlju oko rijeke Duwamish i jezera Washington. Ugovor je sklopljen s poglavicom plemena Duwamish imenom Seafth. ( Sealth)
Nije naodmet reći da je prodaja obavljena na slengu zvanom »chinook«, sastavljenom od riječi iz engleskog, francuskog i raznih indijanskih jezika, koji poglavica, a ni ostali »crvenokose!«, nisu razumjeli. Složili su se (jer im je to bio jedini »izlaz«) da ustupe zemlju od dva milijuna jutara (oko 8100 cetvornih kilometara) za naknadu od 150.000 dolara, isplativu u namirnicama u roku od 20 godina.
Pismo je kazivano »u pero« D.S. May-nardu, (velikom prijatelju poglavice i njegova naroda, kojeg su bijelci posprdno zvali »Indian-lover«) na Duwamish narječju i upućeno je, čini se, početkom 1854. »Velikom Bijelom Ocu«. Predsjednik SAD bio je tada Franklin Pierce.

PISMO:
“Kako se može prodati ili kupiti nebo i toplina zemlje? Nama je to posve strano. Mi nismo vlasnici svježeg uzduha i bistre vode. Pa kako ih možemo kupiti? Svaki je djelić ove zemlje svet mojemu narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na rijecnom prudu, svaka maglica u tami šume, sveti su u mislima i u životu mojega naroda. Sokovi drveća prožeti su sjećanjima na crvenoga čovjeka. Kada mrtvi blijedoliki otidu u šetnju izmedu zvijezda, zaboravljaju zemlju koja im je dala život. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju svoju predivnu zemlju, jer ona je mati crvenoga čovjeka. Dio smo zemlje i ona je dio nas. Mirisne trave su nam sestre. Jelen, pastuh, veliki orao su naša braća. Vrletni visovi, sočni pašnjaci, toplo poni-jevo tijelo i čovjek — sve pripada istoj obitelji.
Kada veliki poglavica iz Washingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju, previše od nas traži. Veliki poglavica poručuje da će nam naći mjesto na kojemu ćemo lijepo živjeti. On će nam biti otac, a mi njemu djeca. Razmotrit ćemo tu ponudu. Ali to neće biti lako. Ova nam je zemlja sveta. Ova blistava voda što teće brzacima i rijekama nije samo voda, nego i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate znati da je ova voda sveta, morate reći svojoj djeci da je sveta, da svaki odraz u bistrom jezeru kazuje događaje iz života mojega naroda. Žubor vode glas je oca mojega oca. Rijeke su naša braća. Gase nam žed, nose naše kanue, hrane nam djecu. Ako vam prodamo ovu zemlju, morate učiti svoju djecu da su rijeke naša, a i vaša braća. Rijekama morate pružiti dobrotu kakvu biste bratu pružili. Znamo da nas bijeli covjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao bilo koji drugi. On je stranac što dolazi noću i uzima zemlji sve što mu treba. Zemlja mu nije brat već neprijatelj. Kada je pokori, on kreće dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih otaca i nije mu stalo do toga. Oduzima zemlju svojoj djeci i nije ga briga. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rodi ostaju zaboravljeni.
Prema majci zemlji i prema bratu nebu odnosi se kao prema stvarima koje se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti pustoš.
Ne znam! Naš se način života razlikuje od vašega. Od pogleda na vaše gradove crvenoga čovjeka bole oči. To je možda zato što je crveni čovjek divlji i ne razumije stvari. U gradovima bijeloga čovjeka nema mirnog kutka. Nema mjesta na kojemu bi se čulo otvaranje lišća u proljece ili drhtaj krila mušice. Možda zato što sam divlji jednostavno ne shvaćam. Buka mi vrijeda uši. Što vrijedi život ako čovjek ne može čuti krik kozoroga ili noćnu svadu žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem mnogo. Indijanac voli zvuk vjetra kad se igra površinom močvare, miris povjetarca osvježen poslijepodnevnom kišom ili borovinom. Najvece blago crvenoga čovjeka je zrak. Sve što živi dijeli isti dah — životinja, stablo i čovjek. Svima je taj dah potreban. Bijeli čovjek kao da ne opaža zrak koji udiše. Poput onoga koji je dugo u smrtnoj postelji imun je na smrad. Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti da nam je zrak dragocjen, da on dijeli svoj duh s cjelokupnim životom koji postoji. Vjetar što je mojemu djedu dao prvo udahnuće prihvatit će i njegovo posljednje izdahnuće. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na kojemu će i bijeli čovjek moći udahnuti vjetar zasladen mirisom poljskog cvijeća.
Razmotrit ćemo vašu ponudu.
Odlučimo li pristati, zahtijevat ćemo da ispunite ovaj uvjet: Bijeli čovjek će se morati ponašati prema životinjama kao prema svojoj braci. Divlji sam i ne razumijem drukciji život. Vidio sam po prerijama tisuće bizona koje je bijeli čovjek ubio pucajući iz jurećeg vatrenog konja. Divlji sam i ne razumijem kako željezni konj iz kojeg izlazi dim može biti važniji od živoga bizona, kojega mi ubijamo samo kad smo gladni.
Što je čovjek bez životinje? Kada bi životinja nestalo, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Što god se dogodi životinji, ubrzo se dogodi i čovjeku. Sve je u svijetu povezano.
Morat ćete uciti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da bi cijenili zemlju, reći ćete im da je ona bogata životima naših predaka. Morat ćete učiti svoju djecu, isto kao što mi učimo našu — da nam je zemlja mater što zadesi zemlju, zadesi i njezinu djecu. Pljuje li čovjek na nju — pljuje na sebe. Zemlja ne pripada čovjeku! Čovjek pripada zemlji! To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi kao što je porodica krvlju sjedinjena. Sve je sjedinjeno. Nije čovjek tvorac tkanine života, već vlakno u njoj. Što učini s tkaninom — čini i sa sobom. Čak ni bijeli čovjek, čiji bog govori s njim kao prijatelj s prijateljem, neće izbjeci zajedničku sudbinu. Možda smo ipak braća? Vidjet ćemo! Ja znam, a to će i bijeli čovjek doznati: naš bog je i vaš bog. Vi sada mislite da ga možete posjedovati, kao što se spremate posjedovati našu zemlju. To nije moguće. On je bog ljudi i njegova je milost ista — i za crvenoga i za bijelog čovjeka. Ova je zemlja njemu sve. Ako je oskvrnete — oskvrnuti ste njezina stvoritelja.
Bijeloga će čovjeka nestati, možda i prije ostalih plemena. Prljate samo svoj ležaj i jednog ćete se dana probuditi u vlastitom izmetu. Gorjet cete u ognju boga koji vas je doveo ovamo i, s nekom neobjašnjivom namjerom, dao vam vlast nad ovom zemljom i crvenim čovjekom. Takva sudbina je jadna.
Ne razumijem zašto se ubija bizon, zašto se krote divlji konji, zašto je u dubini šume toliko ljudskoga smrada? Zašto je pogled na zelene obronke raskidan žicama što govore?
Gdje su zeleni obronci?
Nema ih!
Gdje je orao ?
Odletio je!
Pravom življenju je kraj!
Počinje borba za opstanak!”

Pa nastavljam...
Našim osjećajima i ponašanjem upravlja fino ugođeni nadzorni sustav gena, živčanih stanica, glasničkih tvari i okolinskih utjecaja. U sve tjelesne i duhovno-duševne aktivnosti uključen je i mozak, čak se i imunitetom, naporima organizma da se obrani od bolesti, upravlja iz mozga. Pritom živčane stanice, stanice imunološkog sustava i stanice kože različitim komunikacijskim molekulama vode neprestan intenzivan »razgovor« koji znanstvenici ne razumiju. Tijelo i duh, tijelo i duša na svim razinama do stanica i molekula tvore beskrajno mnoštvo međudjelovanja.
Sve jasnije kao osnovna spoznaja istraživanja mozga na vidjelo izbija da duša nije nešto što na zagonetan način stiže u tijelo, nego se zajedno s organizmom razvija u skladu s razvojem središnjeg živčanog sustava. Kad se on ugasi, nestaju i duh i tijelo. Kad bi se čovjeku oduzele sve funkcije moždane kore, od njegove duše, od njegove osobnosti ne bi mnogo ostalo. To još ne govori ništa kako kora velikog mozga stvara dušu. Isto tako malo kaže kako u međudjelovanju s društvenom okolinom nastaje posebna i jedinstvena osobnost. Možda »duševno« počinje mnogo ranije, tamo gdje nastaje život, premda je to samo život jednostaničnog organizma. Prema tome, postojala bi »duša jednostaničnog organizma«, »biljna duša«, »životinjska duša« i ljudska duša, kod koje su navodnici suvišni jer smo glede nje sasvim sigurni. Gdje je život, tamo su duša i duh. Što je složeniji oblik života, to su složeniji duša i duh.
Možemo pretpostaviti da istraživanja mozga nikad neće moći potpuno objasniti kako u mozgu nastaju duša i duh, dakle svijest. Istraživanja stoga ne mogu zamijeniti vjerska, filozofska i psihološka razmišljanja na temu »duše«, ali ih sigurno stalno mogu mijenjati. Vjera, filozofija, psihologija i druge društvene znanosti znaju da ne mogu otkloniti ili zanemariti doprinose suvremenih istraživanja mozga po pitanjima ljudske duše i kulture.

Suvremena istraživanja mozga, koliko kod tek bila u počecima, stalno mijenjaju postojeće predodžbe i pojmove s kojima filozofija i antropologija rade već dvije tisuće godina, ali nisu na zadovoljavajući način odgovorila na temeljna pitanja ljudskog postojanja poput: Što je svijest? Što je osobnost? Što se zbiva nakon smrti? Što je smisao života? Danas se o tim pitanjima više ne može ozbiljno raspravljati, a da se ne uzimaju u obzir spoznaje suvremenih istraživanja mozga. Pritom se sve jasnije pokazuje da su ono što nazivamo ja ili osobnost zapravo samo obmane mozga, iluzije u najstvarnijem smislu riječi: umišljene stvarnosti, idealne slike, samoobmane. Takvo razmišljanje nije novo. Nova je, ipak, činjenica da se znanost priprema shvatiti mozak kao tvornicu iluzija i prozrijeti način rada i trikove tog genijalnog «stroja».

Stara i poznata pojava je, na primjer, tzv. fantomska bol, odnosno osjećaj boli u amputiranim udovima. Premda mozak više ne prima signale ruke ili noge koja nedostaje, zna da nešto nedostaje i na to reagira osjetom boli. Indijski je znanstvenik Vilava-nur Ramachandran jednostavnim trikom pacijenta uspio osloboditi fantomskih bolova. »Riješit ćemo dvojbu«, rekao je Ramachandran, »tako što ćemo vas staviti u drveni sanduk sa zrcalom. Ako je amputirana lijeva ruka, zrcalo stoji tako da na lijevoj strani tijela pokazuje desnu ruku. To će uvjeriti mozak da je amputirani dio tijela opet ondje i da je opet sve u redu. Tako nedostaje pobuda boli. Ta je iluzija posve dovoljna da se osjećaj boli zauvijek izbriše«. Moglo bi se reći da je bol izliječena onime što mozak sam stvara, dakle iluzijama, refleksijama.
Na mnoge profinjene načine mozak nas obmanjuje stvarnošću koja objektivno uopće ne postoji, bilo da zaljubljeni doista imaju osjećaj tjelesnog stapanja s partnerom ili da tjelesne boli djece roditelji doživljavaju kao vlastite, i to ne u prenesenom značenju, već doista kao tjelesne bolove.
Obmane se ne odnose samo na tjelesne osjete, nego mnogo više na način na koji se doživljavamo kao osoba. Što smatramo o sebi prava je samoobmana. Činjenica je, na primjer, da je čovjek kronično optimističan i sebe smatra čudesnim u područjima gdje je samo prosječan. Devedest posto osoba u našem kulturnom okružju sebe smatra natprosječno inteligentnima. Za to opće samoprecjenjivanje odgovoran je mozak, točnije lijeva polutka mozga, u kojoj je područje zaduženo za popravljanje predodžbe o sebi. Utvrđeno je da su malo potištene osobe uglavnom realističnije u pogledu samoocjenjivanja.
Istraživanja mozga sve jasnije pokazuju da je poznata i na neki način smirujuća predodžba jedinstvene i objektivne osobnosti pusta želja, prvenstveno nastala u zapadnjačkoj kulturi, dok se u istočnoj uopće ne spominje. Samo to je dovoljan dokaz da osobnost ne možemo smatrati temeljnim sastojkom ljudske svijesti, nego je riječ o kulturnom izumu. O tome Ramachandran kaže: »Da kao jedinstvena osobnost nešto činimo ili dopuštamo, smislena je hipoteza. Ali u mozgu jedva da ima polazišnih točaka za njezinu ispravnost. Već slika koju imamo o svom tijelu nije postojana..... Ono što nas pokreće nije osobnost, nego veliko mnoštvo procesa ispod tjemena«.
Osobnost je prilično površna, nepostojana i stalno ugrožena moždana tvorba. Nije čudo da su istočnjački filozofi u nastojanjima dopiranja do istinskog — vječne stvarnosti iza iluzije osobnosti — pokušali odbaciti osobnost kao nepotrebnu smetnju. Ukloniti svoje ja, što je teška i mukotrpna zadaća, nazivamo spoznaja. Je li i to samo iluzija nastala u mozgu, otvoreno je pitanje.
Ramachandranova istraživanja su pokazala da je religioznost, dakle vjerovanje u nadnaravno, programirana u mozgu. Jednostavnijim riječima, religioznost je smještena u sljepoočni režanj, područje kore mozga iza ušiju. Pokusi su pokazali da, su potpuno normalni ljudi kojima su električki stimulirali sljepoočnice imali dojam da u četiri oka razgovaraju izravno s bogom, dakle da imaju mistična iskustva (daljnja istraživanja su ustvrdila da je moguće izazvati sva reliogozna, izvantijelesna i izmjenjena stanja svijesti bilo kojeg čovjeka putem ovih i sličnih elektroindukcijskih tehničkih metoda.) kakva dotad nisu poznavali. Podražaji čeonog režnja, moglo bi se reći, u glavi stvaraju metafiziku. Očigledno je da je evolucija u ljudski mozak ugradila posebne sklopove nadležne za vjersko. Tako bismo mogli objasniti zašto su narodi u svim razdobljima imali religije. Moglo bi se, naravno, reći da su bili religiozni jer su se bojali. Ali i strah nastaje u mozgu. I bog je, moglo bi se reći, proizvod tvornice iluzija ispod tjemena, utvara u najstvarnijem smislu riječi koje bi se prema istočnjačkom svjetonazoru također trebalo odreći kao i osobnosti i svih drugih iluzija i samoobmana.

Tzv. Neckerova kocka dokazuje da je mozak stroj za iluzije. Premda je na papiru nacrtana satno jedna kocka, mozak po volji vidi jednu okrenutu prema gore lijevo ili prema dolje desno. Slika na mrežnici oka uvijek je ista, ali se mijenja percepcija u mozgu. Gledamo očima, za percepciju je zadužen mozak.

Kod slike : „SJENČANI KRUGOVI „ koja se koristi u psihologiji (psihoanalitički dokazani efekat-obrazac) mozak polovicu sjenčanih krugova vidi kao uzvisine (gore svijetle), a drugu polovicu kao udubine (gore tamne). Razlog je što mozak s pravom polazi od činjenice da Sunce uvijek sija odozgo. Dakle, uzvisine moraju gore biti svijetle, a udubine, suprotno tome, svijetle dolje.

Suvremena biologija duh i svijest definira kao funkcije mozga. Misli i osjećaji bi prema mozgu bili u odnosu kao mokraća prema bubrezima. To je bez sumnje trezveni i u svojoj trezvenosti deprimirajući zaključak. Naš mozak »izlučuje« misli i osjećaje. Ako se funkcije mozga ometaju, ometa se i »izlučivanje misli i osjećaja«. Nešto se u nama opire takvom mehanističkom opisu. Što se opire? Pa duh i duša, što drugo!
Ako ljudski duh nastaje u mozgu, a mozak se na najosnovni-joj razini sastoji od živčanih stanica, onda bi zapravo posljedica toga bila da se podrijetlo ljudskog duha mora tražiti u živčanim stanicama. Budući da se rad svake živčane stanice, pojednostavljeno rečeno, temelji na elektricitetu, moglo bi se reći da ljudski duh nastaje u elektromagnetskim impulsima, odnosno složenom sustavu najfinijih električnih titraja, električnih valova. Elektron kao elementarna čestica duha. Time zagonetka svijesti, na žalost, nije riješena.
Već dulje znamo da je svijest krajnje zamršena, prava sablazan za suvremenu znanost. Svatko od nas je ima ali nitko ne zna što je, opire se jasnoj definiciji. Ima filozofa koji ozbiljno tvrde da svijest ne postoji već je čista iluzija, fantomski proizvod jezika koji se ne može uhvatiti, izmjeriti, a ni opisati. Filozofi možda mogu biti zadovoljni takvom izjavom. Ali ne i znanstvenici.
Premda suvremena neuroznanost ne može riješiti zagonetku svijesti, ipak sa sigurnošću zna da ne postoji duh neovisan o materiji. Zato nema nikakva duhovnog nastavka nakon smrti. Teško da ima biologa koji ne dijeli to mišljenje.
Začudo, iz tabora atomskih i kvantnih fizičara javlja se sumnja u takvo materijalističko stajalište biologa. To je utoliko čudnije jer fizičare oduvijek smatramo krajnjim materijalistima. Suprotno tome, nekadašnji su biolozi smatrali da je čovječji duh neovisan o materiji. U spoznajnom zanosu koji su fizičari doživjeli u svojim centrima za istraživanje atoma sve su se više udaljavali od posve materijalističkih modela prirode. Gdje materija poprima ekstremna stanja, rastvara se u nematerijalno, posve energetsko, moglo bi se reći da nastaje duhovno. Iza elementarnih se čestica pojavljuju još samo zamisli, zamisli nematerijalnih polja i dimenzija koji s našim svakodnevnim predodžbama o prostoru i vremenu više nemaju nikakve veze. S one strane razbijene materije ne pojavljuje se ništa drugo do duha, čiste ideje, posve apstraktne forme, čiste energije koja se može opisati samo matematički. Ako materiju sve više usitnjavamo, na kraju ne ostaje ništa što podsjeća na materiju, ništa materijalno. Kako to apsurdno zvuči: materija nije građena od materije.
Biolozi, ali i medicinski znanstvenici uvelike zanemaruju tu zbunjujuću spoznaju fizičara. Kao začarani zure u gene, bjelančevine, glasničke tvari, neurone itd. kao što su nekoć atomski fizičari zurili u protone, neutrone i elektrone, a da ih, naravno, nikad nisu vidjeli. Na saznanje jesu li parovi baza u DNK posljednji zaključak biološke mudrosti morat ćemo pričekati. Mnogo činjenica govori u prilog tvrdnji da genetičari i istraživači mozga ne bi smjeli ispustiti iz vida pitanja i teorije suvremene fizike jer bi svaki molekularni biolog u napredovanju prema unutrašnjosti stanice morao znati da zadire u područja gdje vladaju posve druga pravila i zakoni negoli u običnoj biologiji. Na razini tjelesnih stanica i u unutrašnjosti stanice na djelu je nerazmrsiv komunikacijski sustav ustrojen od raznovrsnih glasničkih molekula svih vrsta — svojevrsni stalno aktivni tjelesni internet. Upravljačko središte tog sustava je mozak. Biolozi su danas, na žalost, skloni napraviti zastoj na razini stanica i molekula. Ali međudjelovanja tijela i duha mogla bi po mišljenju nekih fizičara dosezati do atomskog mikro-svijeta. Ali, kako je rečeno, tamo vladaju drugi zakoni, zakoni kvantne fizike. Oni se odlikuju neodredenošću. Tako elementarne čestice poput elektrona ili fotona imaju svojstva valova ali i čestica. Prema postavkama klasične fizike tako što uopće ne bi smjelo postojati, fizika zahtijeva jednoznačan odgovor. Hoće li se istraživani »objekt« atomskog svijeta pokazati kao čestica ili val, ovisi o vrsti izvođenog pokusa.
Spoznaja o toj dvojnosti elementarnih čestica ne samo da je revolucionirala fiziku, nego je temeljito promijenila svijet. Bez te spoznaje ne bi, na primjer, bilo računala ili nuklearne tomografi-je, a bez njih ne bi bilo suvremenih istraživanja gena i mozga.
Kako se sve u životu temelji na atomima, možemo pretpostaviti da postoje temeljni odnosi između kvantnog svijeta i životnih procesa. Biolozi i medicinari vjerojatno bi brzo doveli u pitanje svoje strogo materijalističko mišljenje kad bi u svoja istraživanja uveli spoznaje kvantne fizike. Kvantna fizika i molekularna biologija vjerojatno se čudesno nadopunjuju pa bi mogle baciti sasvim novo svjetlo na prastari problem tijelo-duh, odnosno da duh postoji prije negoli prva živčana stanica počne »ispaljivati« svoje impulse.
To, dakako, uopće ne bi bilo nešto novo jer religije su na to oduvijek tako gledale. Novost bi bila samo to da prirodne znanosti potvrde tu vjersku spoznaju.
Da bi već na najnižoj elementarnoj razini kvanata mogla postojati neka vrsta duha ili razuma pokazuje se kod radioaktivnog raspada, primjerice elementa uranija. U njemu pojedini atomi donose samostalnu »odluku« kad se »žele« raspasti, da li sad ili za milijardu godina. Čini se kao da imaju potpuno slobodan izbor, kao da je razum aktivan na razini atoma, poput svojevrsnog kvantog razuma.
Matematičar i teorijski fizičar Freeman J. Dyson rekao je: »Čini mi se razumnom pretpostavka da je razum u kozmosu ugrađen na sve tri razine, na najdonjoj kvantne mehanike, na srednjoj života i na najvišoj razini cijelog svemira, koja je Bog«. To je panteizam, Bog kao univerzalni duh u svemu, od najmanjeg do najvećeg.
Njemački fizičar Hans-Peter Dirr predložio je da se divovske lančane molekule DNK ili bjelančevine sa svojim stotinama tisuća elektrona promatraju kao »sveobuhvatni elektronski oblak«. Proračuni, naime, upućuju na činjenicu da takve molekule titraju i, slično laseru, zrače. To zračenje je tako slabo da se ne može izravno izmjeriti postojećim mjernim uređajima. Ipak, organizmi bi mogli biti dovoljno osjetljivi da uhvate takve fine titraje. To bi mogao biti prvi most između kvantnih i životnih procesa. Možda bi se fenomenu »svijesti« moglo približiti iz posve drugog smjera, na neki način s one strane biomolekula.
Dosad stalno postupamo kao da duh i svijest nisu »predmeti« prirodnih, nego isključivo društvenih znanosti. Mnogo činjenica ide u prilog mišljenju da stupamo u novo doba znanosti, u kojem će razlikovanje društvenih i prirodnih znanosti biti bespredmetno. U međuvremenu se pronašlo da za aktivnost mozga središnju ulogu imaju sinapse, dakle dodirna mjesta između živčanih stanica. Za ritmičko »ispaljivanje« sinapsi možda se može sastaviti matematički model koji opisuje aktivnost mozga na razini elektrona. Elektroni bi na neki način bili elementarne čestice ili elementarni valovi svijesti. Duh bi, dakle, bio zamršeni sustav električnih titra-ja koji upravlja izlučivanjem glasničkih tvari u sinapsama.
Sigurno je da je riječ o krajnje maglovitim teorijama. Ali sad se otkriva toliko novoga: na razini elementarnih čestica mozak radi poput računala, točnije kvantnog računala. Njegovi se »či-povi« sastoje od pojedinih molekula pa su 100 000 puta manji od čipova aktualnog računalnog naraštaja. A zbog toga su 100 000 puta učinkovitiji od običnih računala.

Što reći o stanici kao informacijskom sustavu?

U svakoj ljudskoj stanici djeluje do 40 000 različitih vrsti bjelančevina. Svaka od njih je nabrana na tipičan način. Tek u tom zavinutom obliku bjelančevine postižu svoju tipičnu biološku aktivnost. Jedne utječu na kemijske reakcije, druge se brinu za oblik stanice, treće su odgovorne za mišićne pokrete ili prosljeđivanje živčanih impulsa. Funkcije stanice, dakle, presudno ovise o tome koje im bjelančevine stoje na raspolaganju. A to ponovno određuju geni. Odakle molekula bjelančevine zna na koji se način treba savinuti u trodimenzijsko klupko znanstvenicima je zapravo nepoznato — to je još jedna od bezbrojnih neriješenih zagonetki biokemije. Zna se samo da pritom RNK ima posredničku ulogu između DNK i bjelančevina. RNK, nazvana i glasnička RNK, na određeni način prevodi genske informacije sadržane u DNK tako da se potom može izraziti bjelančevinama. Glasnička RNK ne koristi slova baza A, G, C i T nego, kako je već spomenuto, A, G, C i U. Umjesto baze DNK timina (T) kod RNK se pojavljuje
baza uracil (U).
U staničnim tvornicama bjelančevina, tzv. ribosomima, molekule RNK djeluju kao prevoditelji. »Tvornice« sadrže genski zapis DNK i pomoću glasničke RNK u skladu s uputama tvore sasvim određeni lanac aminokiselina, dakle bjelančevinu.
Glasnička RNK tako odgovara kopiranom dijelu ustroja stanice šifriranog u DNK. Dok DNK ostaje u staničnoj jezgri, različite je glasničke RNK napuštaju i odlaze u tvornice bjelančevina (ribosome) stanice te tamo potiču nabiranje sasvim određenih lanaca bjelančevina.
U sićušnim »tvornicama« stanice je, razumljivo, prilično tijesno pa začuđuje kako se na tako uređeni način mogu stvarati molekule bjelančevina. Na posljetku, molekule bjelančevina se tamo ne samo stvaraju, već moraju stići na sasvim određena odredišta u stanici da tamo ispune svoju zadaću. Nakon što to učine, moraju se ponovno razgraditi i ukloniti. Stanica je tako računalni centar, tvornica, elektrana i postrojenje za recikliranje otpada.Svaka tjelesna stanica može po potrebi stvarati posebne bjelančevine. Za to se, prvo, genetska informacija DNK prepisuje u glasničku RNK. Lanac DNK se potom posebnim enzimom razdvaja kao patentni zatvarač (a). Enzimi su bjelančevine koje stvara sama stanica: služe kao tzv. biokatalizatori za ubrzavanje ili pokretanje kemijskih reakcija — ovdje razdvajanja parova baza.
Nakon toga se u tzv. ribosomima stanice očitavaju slova glasničke RNK i prevode u aminokiseline. Pritom tri slova određuju jednu aminokiselinu. Lanac aminokiselina nabire se u željenu bjelančevinu (b).
Dospije li stanica u stresnu situaciju, primjerice kod povećane temperature, raste opasnost da u »tvornici« dođe do kaosa, tj. da se bjelančevine pogrešno ili uopče ne nabiru. Stanica, naravno, za takve slučajeve ima u pripravnosti protumjere: brzo stvara tzv. pratitelje (posebne bjelančevine) koji ponovno uspostavljaju red pomaganjem pravilnog nabiranja bjelančevina. Bjelančevine koje su pogrešno nabrane pod stresom nakupljaju se kao »bjelančevin-ski otpad« stanice i sprječavaju njezino besprijekorno funkcioniranje. Taj »otpad«, na primjer, može djelovati da RNK odjednom pogrešno prevede nasljedne informacije u DNK stanične jezgre. Takve smetnje uzrokovane taloženjem bjelančevina mogle bi biti uzrokom bolesti poput Alzheimerove.
Ali, kako več znamo, unutarnji je život stanice istražen tek površno. Prije svega nije poznato kako se klupka bjelančevina međusobno sporazumijevaju tako da svako pronađe dodijeljeno mjesto, a time i jedinstveno određenog partnera. Pritom moramo stalno imati na umu da u jednoj jedinoj stanici ima otprilike milijarda bjelančevina — silna zbrka planova i zapovijedi na najužem prostoru. Ipak, svaka bjelančevina zna — slično mravu u mravinjaku — zašto je tu i što joj je činiti.
O tim temeljnim i umnogome još uvijek otvorenim pitanjima dobitnik Nobelove nagrade za medicinu Giinter Blobel s newjorškog Rockefellerovog sveučilišta podastro je epohalne rezultate. Prema njemu svaka stanica raspolaže složenim sustavom »etiketa« na molekulama bjelančevina. Na neki ih način kroz kaos vode do odredišta. Te se »etikete« sastoje od niza aminokiselina i imaju funkciju naljepnica s adresama.
Medutim, nejasno je kako molekule u unutrašnjosti stanične jezgre dospijevaju na odredište jer je tamo mjesta mnogo manje negoli izvan nje. Sićušna jezgra stanice prepuna je informacija. Tu je, misli Giinter Blobel, potreban razgranati sustav transportnih cijevi. Ali i njima se molekule prosljeđuju samo ako imaju odgovarajuću aminokiselinsku »etiketu«. Kako je u staničnoj jezgri gužva mnogo veća negoli u staničnoj plazmi, samo domišljati sustav »pneumatske pošte« omogućuje sređeno naizmjenično međudjelovanje nukleinskih kiselina i lanaca bjelančevina. Ne samo da se informacije moraju transportirati od stanične jezgre do vanjskog dijela stanice, nego i obrnuto. Da se to ikad razjasni, bit će potrebna uska suradnja između biologa, kemičara i informatičara — gotovo neograničneno područje rada budućih znanstvenika.
Ništa manje nejasna od komunikacijskog sustava u unutrašnjosti stanice je razmjena informacija medu stanicama. Svi signali koji izvana dopiru do stanice moraju se najtočnije shvatiti kako bi se mogli proslijediti na pravo mjesto u unutrašnjosti stanice, npr. do gena. Pritom svaka stanica stalno dobiva mnoštvo poruka iz ostalih područja tijela i sama stalno uzvraća poruke. Na primjer, stanice gušterače pomoću hormona inzulina obavještavaju stanice mišića da odmah iz krvi dobave molekule šećera potrebne za opskrbu energijom. Ili stanice imunološkog sustava upućuju krvna tjelešca da unište primijećene uljeze, primjerice bakterije. Živčane stanice stalno šalju poruke drugim stanicama, npr. od osjetila do mozga i obrnuto. Stanice pritom uglavnom komuniciraju različitim molekulama, tzv. glasničkim tvarima. Da svaka pojedina poruka neoštećena stigne do cilja, potrebno je sudjelovanje golemog broja kemijskih spojeva. Istraživači stanica definiraju bolest kao smetnju u prijenosu signala između stanica. Da stanica uopće može primati signale izvana, na površini ima molekule za raspoznavanje, tzv. receptore. U njih poput ključa u bravu pristaju glas-ničke tvari drugih stanica. Glasničke tvari, uglavnom hormoni, pristaju uz svoje specifične receptore na površini stanice. Ali receptori ne strše poput antena samo prema vani, nego i prema unutra pa tako pristiglu infomaciju vode dalje u unutrašnjost stanice. Tipični se receptor sastoji od jedne bjelančevine, dakle jednog nabranog lanca aminokiselina. Kada izvana pristane glasnička molekula, dio receptora koji strši u unutrašnjost stanice mijenja oblik. Tada može uspostaviti kontakt s molekulama u unutrašnjosti stanice, koje potom prosljeđuju informaciju — u stanici se odvija prava lančana reakcija signala. Kao odgovor na poruku, stanica može poslati glasničke tvari, koje potom pristaju na stanice drugih organa. Milijarde stanica organizma međusobno komuniciraju i pritom razmjenjuju milijarde bjelančevina i drugih molekula te iz njih iščitavaju informacijski sadržaj. Ako signalna mreža ne radi ispravno, to znači bolest organizma.

BUDUĆNOST PROSTOR-VREMENA

citiranje:

«8. predviđanje: fizičari će do 2020. godine shvatiti zakone kvantne gravitacije, za koje će se otkriti da su jedna od inačica teorije struna. Do 2040. godine upotrijebit ćemo te zakone kako bismo dobili vrlo pouzdane odgovore na mnoga ključna i zamršena pitanja, poput:
• Kakva je prava priroda singularnosti Velikog praska, u kojoj su rođeni prostor, vrijeme i svemir?
• Što je bilo prije singularnosti Velikog praska, i je li ikada postojalo nekakvo "prije"?
• Postoje li i drugi svemiri? Ako postoje, u kojem su odnosu ili kako su povezani s našim vlastitim svemirom?
• Kakva je prava priroda singularnosti unutar crnih jama?
• Mogu li drugi svemiri biti stvoreni unutar singularnosti crnih jama?
• Omogućavaju li zakoni fizike visokorazvijenim civilizacijama stvaranje i održavanje crvotočina za međuzvjezdano putovanje, kao i stvaranje vremenskih strojeva za putovanje u prošlost?

Crvotočine i vremenski strojevi opširnije su raspravljani u ogledima Novikova i Hawkinga ranije u ovoj zbirci, kao i u posljednjem poglavlju moje knjige Black Holes and Time Warps, a također su i vrlo dobro poznati svakome gledatelju televizije i holivudskih filmova. Slika 24 prikazuje vedar primjer crvotočine, koristeći prerađene crteže iz moje knjige.
Moja supruga, Carolee Winstein, i jedna od usta crvotočine nalaze se u svemirskome brodu daleko od Zemlje, a ja sam blizu drugih usta, u našoj kući u Pasadeni. Udaljenost kroz crvotočinu je vrlo malena, tako da se Carolee i ja možemo romantično držati za ruke dok ona jedri uokolo kroz svemirski prostor (gore na slici 24). Želimo li nešto više od samo držanja za ruke, ja mogu puzati kroz tu crvotočinu (dolje na slici 24) i ući u njezin svemirski brod.
U svojoj knjizi objašnjavam ključnu posljedicu Einsteinovih zakona zakrivljenosti prostorvremena: da bi se crvotočina držala otvorenom kako bih ja ili bilo tko drugi mogli putovati kroz nju, ona mora biti prožeta "egzotičnom materijom" - takvom materijom, koja viđena od nekoga tko miruje unutar te crvotočine, ima napetost nalik silnoj gumenoj vrpci, napetost veću od njezine ogromne gustoće energije. (Nisam nikada istraživao bih li mogao nekažnjeno puzati kroz tu egzotičnu tvar, jer o njoj vrlo malo znamo.)
Mi međutim znamo da takva egzotična tvar, kao što Hawking opisuje u svome ogledu, a ja razmatram u svojoj knjizi, doista može postojati u vrlo malim količinama i u vrlo posebnim okolnostima. No visoki fizičarski krugovi su prilično uvjereni da će fizikalni zakoni zabranjivati bilo kome da išta dovoljno zbije zajedno tijekom dovoljno dugo vremena da bi držalo otvorenom crvotočinu veličine čovjeka. Jedan od razloga za to predviđanje je taj što će netko, gibajući se kroz egzotičnu tvar velikom brzinom, a ne mirujući u njoj, vidjeti negativnu gustoću energije. To znači da će time biti oskvrnut "uvjet slabe energije" razmatran u Hawkingovom ogledu, a visoki fizičarski krugovi imaju odnos zaljubljenosti prema uvjetima slabe energije.
U onim godinama nakon što sam napisao moju knjigu, nekolicina mojih prijatelja fizičara bila je naporno radila pokušavajući izračunati bi li fizikalni zakoni dopuštali nekoj vrlo naprednoj civilizaciji smjestiti dovoljno egzotične tvari u crvotočinu veličine čovjeka da bi je održala otvorenom. Konačni odgovor još nije stigao, a možda neće potpuno ni moći stići sve dok ne budu posve shvaćeni zakon kvantne gravitacije. Međutim, pokusni rezultati, koje su uglavnom dobili moj nekadašnji student Eanna Flanagan i moji prijatelji Bob Wald, Larry Ford i Thomas Roman, daju crvotočinama vrlo male izglede.
Ja i usprkos tome ostajem optimist. Kad bih bio prisiljen nagađati (kao što danas silim samoga sebe), ponudio bih sljedeće.
Ne baš dobro utemeljeno 9. nagađanje: pokazat će se da zakoni fizike ipak dopuštaju dovoljno egzotične tvari u crvotočinama veličine čovjeka da ih održi otvorenima. No također će se pokazati da je tehnologija pravljenja i držanja crvotočina otvorenima nezamislivo daleko iznad mogućnosti naše
ljudske civilizacije. Zašto sam optimist glede velikih količina egzotične tvari?  Valjda pretežno zbog moje sumnjičavosti što se tiče našega današnjeg shvaćanja koje sve vrste tvari mogu postojati u svemiru. Ta je sumnjičavost pobuđena jednim nedavnim astronomskim otkrićem.
Samo je oko 5 posto mase svemira od one vrste tvari od koje se sastoje ljudi - "barionske tvari" (molekule, atomi, protoni, neutroni, elektroni i tako dalje). Ugrubo je oko 35 posto u nekome nepoznatom obliku "hladne tamne tvari", koja (poput barionske tvari) može biti gravitacijom vučena prema unutra kako bi stvarala haloe oko galaktika, a mogla bi također i oblikovati "galaktike", "zvijezde" i "planete" od tamne tvari, koji ne zrače nikakvu svjetlost. Što se tiče preostalih 60 posto mase svemira, ona je u nekom jednako tako nepoznatom obliku "tamne energije" (kako to kozmolozi zovu), koja ispunjava cjelokupni svemir i posjeduje golemu napetost. Je li njezina napetost veća od njezine gustoće energije? Može li ona stoga biti onom vrstom egzotične tvari koja je nužna da bi se crvotočine držale otvorenima? Ne znamo to posve sigurno, ali visoki fizičarski krugovi imaju vrlo izražen stav da je njezina napetost jednaka njezinoj gustoći energije ili možda malo manja, ali ne veća.»

KIP S. THORNE-doktor fizike iz
knjige “BUDUĆNOST PROSTOR-VREMENA”

SAKRALNA GEOMETRIJA JE PRISUTNA U STRUKTURAMA BIOLOGIJE I FIZIKE, ALI JE PRISUTNA I U GRAĐEVINARSTVU LJUDSKE CIVILIZACIJE I U NAUČAVANJIMA TAJNIH DRUŠTAVA! SAKRALNE TAJNE I GEOMETRIJSKE TAJNE KORISTE I VIŠE ORGANIZACIJSKE INTELIGENCIJE!

PIRAMIDE SU PSIHOTRONSKI GENERATOR I AKUMULATOR (UJEDINJENJE ZNANJA SAKRALNE GEOMETRIJE, ORGONA, 5 ELEMENATA, MREŽE IKOZAEDARA, AKUPUKTURNIH VORTEKSA I KRISTALA, ova teza i rad je zaštićen, a i srž je knjige "Besmrtnost, Piramide, Bogovi")

PIRAMIDE U KINI

OGROMNA JE STVAR DA JOŠ UVIJEK POSTOJE DOKAZI O GLOBALNOJ ŠUTNJI - ZAVJERI - TAJNI:

U KINI POSTOJI NAJVEĆI BROJ DREVNO IZGRAĐENIH PIRAMIDA NA PLANETI, I NE SAMO TO NEKE OD NJIH SU I NAJVEĆE, VEĆE OD KEOPSOVE PIRAMIDE! SLUŽBENO ONE JOŠ NISU ZA UDŽBENIKE, OFICIJELNA POVJEST I ARHEOLOGIJA ŠUTE! SLIKE GOVORE VIŠE OD TISUĆU RIJEČI:

PRIRAMIDA NA DOLARU I "OKO"!

PREDSJEDNIK U.S.A. H. TRUMAN KAO MASON (ŠTO RADE POLITIČARI, BIZNISMENI, ASTRONAUTI I ZNANSTVENICI U OKULTNIM DRUŠTVIMA KOJE SE DANAS ZOVU FILOZOVSKA BRATSTVA MASONI-ILUMINATI I SL. ?, ŠTO JE POZADINA SVEGA TOGA?)

A portrait of former U.S. President Harry S. Truman sits on display at the Missouri Masonic Museum and Library. President Truman is featured in the "Leadership" gallery, which also focuses on how democratic methods guide lodges. Also shown is a reflection of Truman's Grand Master's Jewel; Truman is a past Grand Master of Missouri

Pogledajmo kako izgleda logo jedne USA obavještajne službe: Information Awareness Office. Upletenost vojske i vojno-industrijskog kompleksa u mrežu tajnih znanja - tajnih društava je stvarna i značajna!

Ova stranica, te ova udruga ili klub se ne bavi ocrnjavanjem ili demoniziranjem bilo koga! Samo iznosimo činjenice, povezanosti i postavljamo pitanja! Sve je stvar gledišta! Sve je stvar interpretacije! Mi se mijenjamo, sve se mijenja! Ništa nije u našem svijetu u mirovanju - bez promijene!

Naš program, plan, cilj i trenutno djelovanje je konkretna i praktična upotreba tajnih znanja za životno korisne potrebe, zatim edukacija, stvaranja debata i objavljivanje tiskanih materijala! Nikada nam plan, program i cilj ne će biti ocrnjivanje i demoniziranje drugih (bilo koga). Uvažavamo svako mišljenje, stav i gledište. Smatramo da nas različitosti mogu unaprijediti, a ne razdvojiti i unazaditi. Znanje i simboli i organizacije mogu biti u različitom stupnju relativno dobri ili loši što ovisi o vremenu, mentalitetu, utjecajima, lobijima, karakterima koji se mogu mjenjati i mjenjaju se. Ništa nije stalno, sve je podložno preispitivanju, ali ono što je dobro zadržavajmo, a ono što je loše odbacimo! Živimo uvijek u skladu trenutne: spoznaje, svjetla i mudrosti? Sve se može promijeniti. Zato uvijek treba vršiti nadogradnju, biti konkretan i praktičan! Ono što želimo je da se skine veo misticizma sa svih tema. Skupljamo saznanja, znanja, informacije, podatke, mudrosti, praksu, vještine ... i djelimo (dajemo i primamo) svima u skladu svjetlosti koju mogu pratiti. Ono što želimo je: biti SLOBODAN (-NA), biti SLOBODNIMA i to želimo i drugima da budu... SLOBODNI od svega... svih strahova, neznanja, nepravde ... , slobodni u kretanju, slobodni u biranju... Naš cilj, plan i program je ukratko: izmjena iskustava i informacija, sakupljanje, preispitivanje, raspodjela, preraspodjela: vještina, darova... svega! Svima želimo mir i progres!